Sveta škrinja Individualnosti (priča za djete u svakome od nas)
Jednom davno u svesavršenom Kraljevstvu Jednosti živjeli su Kraljica kreacije i Kralj održavanja. Nebrojene eone kraljevstvo je funkcioniralo u skladu sa svime i nije imalo neprijatelja...To je bilo Kraljevstvo Jednosti sa svime i "drugi" nisu postojali. Željevši nadmašiti same sebe u ljubavi i znanju Kralj i Kraljica odlučiše se spojiti u jedno i stvoriti Sina. Jednog dana Kralj i Kraljica se spoje u jedno i nastade Sin. Sin nastao iz esencije jedinstva dobije nešto što tada u Kraljevstvu nije postojalo - individualnost. Kralj i Kraljica učiše ga svemu što znaju, ali Sin iz individualnosti razvije osjećaj koji tada nitko nije imao - bol koja nastaje iz odvojenosti. Koliko god su se Kralj i Kraljica trudili nisu uspjeli ukloniti bol koju je sin osjećao u svojoj odvojenosti. Jednoga dana Sin se pobuni i reče - "Zašto VI učite MENE? VI niste JA i ne možete znati što je najbolje za MENE. JA odlazim iz vašeg Kraljevstva Jednosti i osnovat ću svoje Kraljevstvo Individualnosti u kojem ću doći do svojih odgovora jer jedinstvenost očito ne razumije individualnost!" Obznanivši vijest roditeljima Sin napusti Kraljevstvo Jednosti... Mudri Kralj i Kraljica se nisu usprotivili, već su mu iz svoje savršene ljubavi podarili najljepšu zemlju u centru svojeg kraljevstva. Sin je tada osnovao Kraljevstvo Individualnosti i krenuo kraljevati njime... Sebe je postavio za kralja, a najveće blago sakrio je uz sebe, u jednu škrinju, u centralnu prostoriju svoga kraljevstva...Eonima Sin je gradio kraljevstvo na temelju individualnosti...Dvorac je rastao, zemlja se širirla...ali dogodilo se nešto čudno - pojavili su se neprijatelji...Nešto do tada nepoznato počelo je napadati Sinovo Kraljevstvo...Kao odgovor na to Sin je pojačao zidine dvorca, postavio stražarske kule, okopao kanal oko dvorca i poslao pješadiju da čuva granice kraljevstva... Svakoga dana Sinovo kraljevstvo je bilo sve bolje čuvano, sve sistematičnije izgrađeno i sve je veću vojsku imalo...Ali što je kraljevstvo više raslo to je više neprijatelja imalo i bilo je napadano sa više strana i na više načina...Sin je uveo taktike obrambenih napada kojima je tjerao neprijatelje sve dalje od srca svoga kraljevstva... Nakon mnogo eona bespoštednih bitki i velikih gubitaka energije Sin se zapita - "Pobogu, gdje je pošlo po krivu? Zašto me napadaju?..i tko me to napada...? Svakim danom ih je sve više i više i ja više ne znam protiv koga se uopće borim..." Nakon još mnogih eona provedenih u branjenju svoga kraljevstva i blaga koje je postavio u centralnu prostoriju svojeg dvorca Sin se izmori i odluči pitati roditelje za pomoć. Došavši pred roditelje upita: "Zašto me dijelovi vašeg kraljevstva napadaju? Nikom ne činim ništa loše...samo želim da me pustite na miru.." Na to mu kralj reče: "Ali Sine, ti si poželio biti odvojeni dio u cjelini i mi smo ti iz svoje bezuvjetne ljubavi to pružili...ali sada te napada naša vojska ljubavi jer priroda cjeline jest da bude cjelovita...Kada si se odvojio od nas napravio si disharmoniju i sada te cjelina napada iz svoje ljubavi prema sebi i svojoj cjelovitosti koje si i ti dio...Što se ti više braniš, što su tvoje utvrde jače, što više osvajaš prostor cjeline, to su jači protunapadi cjeline...Koje god ti oružje smisliš, koji god teritorij osvojiš, samo uzrokuješ prirodnu protureakciju cjeline koja teži ka jedinstvenosti...Cjelina je beskonačna i nikad ju nećeš pokorit odvojenošću jer kolko god osvajao i branio uvijek postoji još više toga što se želi iscjeliti..." Na to Sin zavapi: "Ali Oče zašto si me iznevjerio? Zašto mi odmah nisi rekao da ćeš krenuti u borbu protiv mene? Zašto si mi dao ono blago da ga sakrijem u centar svojeg kraljevstva?" Otac reče: "Sine, nisam te iznevjerio...poželjeo si individualnost u cjelini...poželjeo si vladati nepodjeljivim...o tome sam ti i prije pričao ali to se bez osobnoga iskustva ne može razumijeti... Blago? ..Ne znam o kakvome blagu ti pričaš...Jedino čega se ja jasno sjećam je da si, jednom prilikom, svoju bol koju si osjetio kada si postao odvojen od cjeline sakrio u onu zlatnu škrinju i zamolio me da ti ju pričuvam...Kada si odlazio iz našeg kraljestva rekao sam ti da je sve što od tebe želim jest da poneseš tu škrinju sa sobom jer je ona suština tvoje individualnosti...i predao sam ti ju u nadi da ćeš ju što prije otvoriti...Sine moj, sve što je u toj škrinji jest samo tvoja prvobitna bol uzrokovana osjećajem odvojenosti, a svi tvoji odgovori će doći kada smogneš hrabrosti pogledati u sadržaj te škrinje i suočiš se sa njime. Žao mi je što si tu škrinju stavio u centar svojeg kraljevstva i što ju sada braniš svim raspoloživim sredstvima...ali to je jedini način da shvatiš kako je individualnost samo djetetova osobina na putu odrastanja u jedinstveno biće..." I sinu postane jasno...