Spilja sjećanja

U tišini sebe pronalaziš put. Prisjećaš se znakova, ponavljaš pravila. Ne vidiš kuda ideš ali osjećaš kuda dolaziš. Iskra cilja počinje titrati u tvome srcu. Ona pali požar koj sagorijeva gustu šumu iluzije koja je zakrčila tvoju planinu znanja. Odjednom otvara se točka, ulaz u spilju beskonačnosti. Ne znaš što je unutra ali osjećaš mirno uzbuđenje i sigurnost da si na pravome putu. Putu koji nikada ne vidiš ali te svejedno vodi nazad sebi. Ulaziš u spilju i osjetiš zadivljenost. Zadivljenost i osjećaj bespomoćnosti iza koje se krije potpuna sigurnost u ruku koja te vodi i pokazuje smjer. Plutajući spiljom otkrivaš da ona izgleda kao da nema kraja. Svaki put račva se na još dva... ali to te više ne uznemiruje jer postajući malen uviđaš veličinu smisla koj te čuva. Kada jednom pronađeš tu spilju povratka nema...Što si dublje u njoj to ti se povratak čini besmislenijim. Nije da je teži jer se ne sjećaš od kuda si došao, već je neprivlačan jer napokon znaš da je ova spilja ono za čime si tragao, ono što si jednom zaboravio. Ne želiš van, nego koračaš sve dublje dok te podzemne vode znanja nose ka moru iz kojeg si nastao. Onom istom moru koje daje kišu kako bi šuma iluzije koja skriva put u spilju mogla rasti. Samo više nisi dio izgubljenih duša koje lutaju bez smisla već vječne porodice tragaoca za sjedinjenjem svega što postoji. I odjednom se budiš...spokojan kao more kojeg si dio...i siguran kao kap vode na dlanu Boga...