Proljeće, samosvijest, zrelost i Ništa

Svi potičemo s istog izvora Svi se vraćamo u isto more More stvara izvor iz kojeg izviremo Nebo je maternica iz koje se rađamo

Bolno je formiranje dok kao kiša padamo u nepoznato Prvi puta susrećemo to raznoliko tlo Prve noći kada kroz čudne zemlje propadamo Trenutci sreće kada se prvi puta u drugom pronalazimo

Čak boli i dok kroz potoke mladosti odrastamo Dok neobuzdanim brzacima užitaka i patnje jurimo Malo se gubimo pa ponovo pronalazimo To misteriozno Ja pokušavamo da postanemo

Nadu i sjećanje donose susreti Sa drugima sobom na križanjima tokova Nepokolebljivu snagu i vjeru napokon stjećemo Kada kao rijeka zvana Mi zajedno potečemo

I tek što smo se prisjetili već smo patnji utekli Petevima samih sebe smo se prelili Mješanjem na križanjima i Ja i mi izgubili U vječito neizrecivo se ponovo ulili

Kada se sjetimo da iz mora izviremo, tada izvoru se vraćamo...