Iskra iskrenosti

Iskrenost je iskra koja pali dušu Svijeća u koju ljudi refleksno pušu Boje se svijetla, boje se zraka Što otkriva sjene unutar mraka Svaki tren ta iskra sebe nudi Svaki tren vjetar straha u nju puše I umjesto da si damo šansu da budemo ljudi U mraku svoga uma svi se polagano guše Gdje je mrak tu zraka nema Zatvorena čelija opasana zidovima vremena Gdje zraka nema tu iskra vatru ne pali I tako ljudi pristaju da budu i ostanu mali Pali tamo gdje ništa se ne zna Hodajući spavaju i to životom nazivaju Kad bi samo bilo dva trena bez straha bremena Pa da kada iskra se ponudi um te ne sludi Već prihvatiš iskru i ponudiš se iskreno Vratiš se sebi u područje osvijetljeno Jednom kad vidiš odričeš se mraka Iskra nije više iskra već postaje baklja Baklja vječnog znanja što rastjerava strah Ne bojiš se više, vidiš da nije ni postojao mrak Samo strah zamaskiran u tamu i uma vrtlog Kojom te plaše od kada si upoznao drugog Mali korak za iskrenost, ali veliki za osobu Tu umnu konstrukciju koju mrakom odražavaju Brane ju svim sredstvima u strahu od svijetla Oh, kad bi samo znali...što biva kad iskrenost procvijeta...