Beskraj to si ti

Odlaskom svijetla prisjećaš se mraka...iz kojega si nastala kako bi stvarala... Učiš se kreaciji da bila bi odgovorna jer jednoga dana ti nećeš bit stvorena već ona koja stvara...svemire održava, ljubav u sebi pretvara, sa mržnjom izvana se igra, pleše na križanjima atributa, oznaka i pravila, da bi sebe ostvarila a svojima ugodila...

Sada radiš na fragmentima iz kojih si sastavljena kao i ona koja te stvara do kraja vremena koje postoji samo kao ideja u rukama sjećanja...Crpiš znanje iz sebe same i gradiš kule na pijesku ljudske drame...u pustinju posađena, sobom zatrpana, oblicima podsjećana ti sjajiš eonima...

Nekada si bila malena, samo atom u djeliću ničega, a sada već kružiš oko njega kao pravilo iz kojeg sja... Kruže i drugi oko tebe samo što ne znaš...i zato se stvaraš, ponovo razdvajaš, uzlaziš i spuštaš...kao kiša u potoke znanja ulijevaš...do suštine svoga mora hitaš, sakupljajući sve što treba i zato se pitaš- "Dal sam zvijezda na nebu koja sjaji il sam anđeo pali?"

O draga, nisi ti ništa a opet si sve...baš kao i mi, koji tek postajemo...a oduvijek ostajemo, čak ni u promjenama ne nestajemo, sa krajem ne prestajemo...iz eksplozije se ne rađamo nit u sumrak umiremo...U drugima počinjemo a opet u sebi završavamo... Iako nas je bezbroj pa nikuda nit ne idemo...na mjestu stojimo sa dojmom da učimo...kako da bog postanemo...koj naravno da jesmo...svaka za sebe i drugi od svatkog...svi smo od jednog a opet jedan služi sve...jer to i jest smisao ideje imanja ove besmrtne i nepromijenjive duše... Skloni otpor, skini veo...samo budi i pusti da bivaš promjena koju si sreo...na putu ka vječnosti kojoj nećeš pobjeći...jer kako i bi...kad beskraj to si ti...