Piroda tišine

U prvo ništa, u prvu tminu, udahne bog i stvori tišinu... Sljedećeg trena u stanju bez vremena, izdahne Bog i stvori zvuk... Pokret života koji sebe diše, zvukom i svijetlom Svemire piše...Kompleksna pjesma nebeskog svirača, koju samo rijetki pjesnik ponekad shvaća... Ponavljanjem ritma daje čvrstoću i omogućuje da i drugačiju netko zavrti ploču...Kada se pjesma te ploče Svepostojećem svidi kroz prostore vremena može i da se vidi... Tako se stvara - bez pravila ali opet unutar okvira, jer prvobitni zvuk i njegov ritam od stvaranja do rastvaranja datoga Uni-Versa više se ne dira... Svaka sljedeća prethodne opjevava, time ih utvrđuje - iz struna beskonačnog potencijala atome određenosti stvara... Atomi se raduju jer su dobili prostora...koji je nastao ograničavanjem istoga... Kada je pjesama obilje one se stapaju, više se u manifestiranome ne čuju, u ništa se pretvaraju i nove rađaju... Bez tišine zvuk se ne čuje, ali prava je priroda tišine zapravo zvuka preobilje... Toliko se pjesmom slavio, da prostora za raspoznavanje ritma nije ostavio...sve je Sobom ispunio i tako nečujan postao... Nediferencirano, samo u sebi potpuno, apsolutno ispunjeno i zbog svoje beskonačnosti konačno - to je ništavilo iz kojeg sve je postalo... Prvobitni ton nikada se ne mijenja, nikada ne prestaje, već u formu svega stvorenoga on se utiskuje... Nepromijenjiv omogućava promjene, svojom tišinom omogućava nove zvukove... Nečujan za manifestirane, od njega sve stvarnosti su sazdane... Kao kucanje srca i disanje on se u čovjeku objavljuje... Zbog preobilja sebe i nedostatka nestanaka, ponovo prestat će se znati...prestati će biti...i u tišinu koja ih je omogućila svoju raznolikost će dodati... Oko zvijezda, tih starih mudraca, sve planete se vrte, svakim krugom stvarajući neke nove zvuke... Iz stvorenog zvuka što o svijetlosti pjeva na planetama život se rađa...otuda potječe ova naša zvučno/svijetlosna kroz prostor i vrijeme ispisana građa... Pjesme po kojima smo stvoreni iz zahvalnosti prema prvobitnome i precima iznova pjevamo...a tek kasnije, u nekom novom stvaranju, svojim otkucajem srca ritmove tih pjesama nazivamo... Sjeti se toga...tog disanja Boga...kada sljedeći puta ugledaš sunce, ili ponoviš vječnosti dah... Jer iz praha tišine si nastao, i na kraju svoje pjesme, u taj prah, ispustiti ćeš svoje pjesme posljednji dah...