Nemoj se zvati

Rascjepaj točku na pola i reci mi od kojeg si pola... Jesi li svijetlo il si mrak... jesi li zemlja il si zrak... Kojim dijelom se smatraš? Kojom se nijansom bojaš? Kojim oblikom definiraš? Kažeš da si zrak... Onda cjepaj sve što nije... Cjepaj vodu, cjepaj zemlju, cjepaj vatru...Cjepaj na elemente sve manje bez da cjepaš svoje stanje...i neizostavno si u škripcu... Jer kad tad ćeš doći do zraka u kojem voda kupa se i iz kojeg vatra izvire... Odlučio si biti jedno ne shvaćajući da odbacio si sebe samog...da odbacio si sve... Cjepaš sebe, sobom se hraniš, drugima hranu nazivaš i sebe proždireš... Što i nije krivo jer kako bi drugačije bilo?...s čime nego sobom samim bi se Sebstvo hranilo? Ali ako sebstvo samo zrak je onda do uništenja i kraja te forme neminovno doći će...jer u pretvaranju svega u sebe samo i zrak će mjesto vatri ustupiti...a tvoja tjeskoba iz poistovjećenosti samo sa dijelom procesa će proizaći...

I smrt nećeš shvatiti već se u samsaru vratiti... Možda nekom drugom formom se definirati i u krugu anksioznosti svoje rastvaranje ponovo čekati... Jer sve se cjepa, sve se slama, ponovo se stvara i opet razlama... Na tebi je da biraš ono što ćeš biti...a jedino što trebaš je izbor odbaciti... Jer njime se ograničavaš, njime se uništavaš... Njime smrt prizivaš...tu iluziju koju si stvorio jer si sebe u nešto oformio...i onda u obrani promjenu i pretvorbu forme smrću nazvao... Nemoj se zvati...nemoj se birati..nemoj se definirati...I tada ćeš se bez imalo straha i bez ijednog koncepta u nedogled moći cjepati...iz stanja u stanje pretvarati...beskonačnost jednoga istoga zauvijek ostajati... Samo zato jer nisi morao postati nećeš morati nit opstati...i tu ćeš vječnost spoznati...Tu...od kuda čitaš ovo što pišeš...tu...od kuda gledaš u sebe samog kako ovaj svemir dišeš...